PRIČA O JELENU

by **Saphirra** pon kol 18, 2008 1:12 pm

Jelene moj ili Lijepa Naša Lovačka

Mučno mi je danas. Vidio sam, a nisam želio... Jelen u Osijeku.
Prestrašen, izgubljen, satjeran u kut.
Stisnut između čudnih prepreka koji ne sliče tvojoj rodnoj šumi.
Između zidova naših nastambi - ne znaš jelene moj, to su granice ljudskih kvadrata.
Onih za koje mi ljudi živimo, za koje radimo; kvadrati zbog kojih očevi imaju infarkte a majke zaboravljaju poljubiti sina.
Zašto humanost nosi čovjekovo ime? Čime je to čovjek zavrijedio?
Eh jelene moj... netko je davno pomislio da su ljudi sposobni za velika djela. Za djela srca; za pomoć drugome i suosjećanje.
Netko je pomislio da naša vrsta ima savjest. Da to ne zaborave, neki ljudi sebe naglas nazivaju vjernicima. Ali to ih ne sprječava da petkom i svetkom uzimaju pušku.

Jelene moj... mislio si da je dovoljno jako, jako brzo trčati. Ali čim su te satjerali nadomak ljudskih mirisa, blizu buke i smrada nas 'humanih', znao si da su tvoje šanse sve manje i manje.
Ali borio si se. Borio si se do zadnjeg atoma snage.
Kažu zapanjeni ljudi da si preskočio čak dva metra visoku ogradu. I to iz drugog pokušaja, kad ti je ljudska prepreka otkinula komad mesa s trbuha. Preskočio si i još jednu...
Tolika je bila tvoja volja za životom!!!
I vidio sam te, satjeranoga u kut: bio si bez daha, zapanjen i prestravljen.
A opet, vidio sam te toliko lijepog, vitkog i dostojanstvenog u svojoj boli... bio si poput živog dragulja između niskih, umrljanih ljudskih zidova.

Jesi li očekivao pomoć, jelene moj?
Jesi li se prisjećao majčine topline ili mirisne trave?
Ali znam, sigurno znam da nisi vjerovao ovima koji rade bolne ograde. Koji sebe uvijek i uvijek odvajaju od drugih pripadnika vlastite vrste.
Da... vi jeleni to ne činite. Borite se, tražite ljubav, i znate kad je vrijeme za okrenuti se i otići... Mi ljudi ne znamo. Mi gradimo zidove i mrzimo se preko njih.
Jer mi smo 'humani'... malo sutra.
To je samo laž koja poneke spriječi da ne bace bombu na susjeda.

Vidio sam te, jelene; vidio sam kako ti je otrgnuti komad mesa visio sa trbuha. Stajao si, u šoku i nesvjestan boli, bez glasa. Dlaka ti je bila slijepljena od jurnjave, a oči grozničave.
Na ovom čudnom aparatu u kojega mi ljudi zurimo svakoga dana, ni sami ne znajući zašto... na tom su čudnom aparatu rekli: 'Zoološki vrt je trebao uzeti jelena i izlječiti ga, ali nažalost, lovci su ga usmrtili.'
Zatim se spikerica, ženska pripadnica humane ljudske rase, otužno nasmiješila i nastavila s izgovaranjem besmislenih riječi o 'nekoj drugoj, veselijoj vijesti'.

Tako to ide među nama, humanima: zaklimamo glavom, damo neki jadan znak suosjećanja koji ne dolazi iz srca već je naučena radnja... i idemo na drugu vijest. Nešto što će opet i opet hraniti mozgove besciljnim kolopletom informacija koje istoga trena zaboravljamo.
A kad se hrpe i hrpe informacija i slika sudaraju u ljudskoj glavi, nastane takav kaos da ti jadan čovjek postane umoran. Pa ugasi čudnu napravu i ode spavati. Jer sutra je novi dan, u kojemu se treba opet lažno osmjehivati šefovima i davati krv za dobro ograđene kvadrate.

Eh jelene moj... ja te nikada neću zaboraviti.
Samo sekunda pogleda na tvoju sljepljenu dlaku, ranu na trbuhu i oči koje vrište -dovoljno je za čitav život. Htio sam te zagrliti, podragati, dati ti hranu ili lijek... Možda bi skakao, možda bi se bunio i frktao, ali moglo se.
Humani je čovjek mnogo toga izmislio, od velikih mreža do sredstava za uspavljivanje...
Ne... nisi bio te sreće. Do tebe su došli oni drugi 'humani', oni s puškama. Pregazili su vrtove; između svojih vlastitih zidova i kućeraka, ubili su te ranjenoga, kao neprijatelja.
Ubili su te kao što su ubijali u ratovima, i kao što ubijaju kad god stignu i što god stignu.
Oni uživaju oduzimati živote.
Oni vole osjetiti da su pobijedili nemoćnu životinju.
Oni ustvari nisu lovci. Lovac je lav, koji kad je sit dopušta lovini da šeta u njegovoj blizini.
Njegovom ponosu ne smeta da drugi žive, to dostojanstvo ga čini kraljem.
A znaš, lovci nisu čak ni lešinari. Lešinari idu na mrtvo meso, i čine ono što im je priroda namijenila.
Lovci, ah... što su uopće lovci, jelene moj?
Lovci su ti veliko ništa. Lovci režu šape i uši ubijenim životinjama, ne pitaj me zašto. Lovci govore o 'trofejima', stavljajući papke i rogove na zidove svojih skupih kvadrata.
Znaš li, jelene moj, lovci prodaju naše šume, našu zemlju i sve vas životinje.
Lovci žele ubijati sve dok ima nekoga od vas, koga se može vidjeti na nišanu. Ne žele nikad stati. Uvijek postoje veći rogovi, teži medvjedi...
A znaš li, jelene moj, 'mudri' pripadnici humane rase danas umjetno uzgajaju vas jelene, da bi vas mogli zatim ubijati.
Moje ti je mišljenje - da je zakonom dozvoljen odstrel ljudi, i ljude bi tako uzgajali.
Jer znaš, među nama 'humanima' samo jedan bog vlada: Novac.
Lovci dobro plaćaju, pogotovo oni pristigli iz drugih krajeva. Nazivamo ih Amerikanci, Talijani...
Nažalost, jelene moj, zemlja u kojoj si živio ima nešto što se zove 'hrvatske šume', to ti je službena stvar koju podržava zakon. Isto kao zakon o lovstvu. 'Humani' odlučuju o tvojem životnom prostoru, i raduju se kad u tvoju šumu pristigne Amerikanac ili Talijan sa supermodernom puškicom..
Pa kad taj ubije jednog medvjeda i ostavi lijepoj zemlji hrvatskoj pregršt dolara, svi su raspamećeni.
I znaš što onda učine? - urede još i još hranilišta, 'brinu' za vas životinje, ustvari odstrelnu divljač. Jer čitava je 'briga' samo želja da se ima u što pucati iduće jeseni, iduće zime...
Kažu i da vas ima previše!!? Zamisli, jelene moj.
Umjesto da vam se dive i da vas ostave na miru, da se vaša vrsta obnavlja po prirodnim zakonima, onako kako bi trebalo biti. Kad najslabiji odlaze a najsnažniji ostaju, i prenose svoje kvalitete na potomke... Onda vas ne bi bilo previše.
Samo, nije 'humani' čovjek dorastao prirodi. Skoro sve što čovjek radi je iz sebičnih pobuda, zbog boga Novca kojega mu nikad nije dosta.
Čovjek je prodao dušu zbog novca, ako ju je ikad i imao.
Kako onda ne bi prodao i vas i šume, i sve na što može staviti svojih pet pokretnih prstiju.
Dajemo, prodajemo... povlačimo okidače i gledamo kako se gase životi. I to nas raduje, jer zbrajamo Novac.
Pa čak i kad ga ne zbrajamo, poneki od nas se osjećaju moćnijim ljudima, možda potentnijima ili čak hrabrijima, kad oduzimamo dah onome što je bilo živo.
Naravno, nema tu riječi o hrabrosti, to je samo adrenalin.
Adrenalin zbog tuđeg izdisanja.
Adrenalin zbog praska puške.
Adrenalin zbog živog bića koje se ruši u hropcu.
Adrenalin zbog šake dolara.
Žao mi je, jelene moj, što si morao ovako skončati. Od 'lovaca' koji love u vrtovima.
I nisi ti prvi... na istim su ulicama već jurile prestravljene košute i srndaći, isto su ih 'hrabri' lovci satjerali između zidova i posmicali.
Pitam se, jelene moj, jesu li ljudskoj vrsti ratovi sudbina.
Tad se ima u što pucati s nekom jačom 'humanom' parolom. Pa se i broj ljudi 'prirodno' smanji... Ovo danas postaje toliko jadno da se pitam o čemu se tu uopće radi, ima li tu ikakovih lovaca i lovina.
Jelene moj, nijedan od tih 'lovaca' nije hrabar kao ti, koji si preskočio ono što se nije moglo preskočiti. Nijedan nema srce kao ti, koje ide do kraja. Nijedan nema miris trave i vjetra u krvi, nijedan nema život kakvoga si ti imao.
Sve su ti to ljudi bez hrabrosti, srčani samo kad im je puška u rukama.
A kad ti izdahneš, oni oteturaju do onoga što se zove birtija, i u zbrci adrenalina i smiješnog osjećaja nadmoći nataču u sebe sve od čega krv provrije.
Nema tu humanosti, nema tu inteligencije.. nema tu Čovjeka kakav bi trebao biti.
Nema tu mudrog stvorenja kojem su poklonjeni mozak, svijest i savjest.
Mi idemo dokraja, jelene moj. Ubijamo iz zasjede ono što nam ne treba. Koljemo umjetne životinje da bi nahranili svoje već pretile trbuhe.
Mi smo ti, jelene dragi, rasa koja pobjeđuje. Bog nam je dao sve, uzeli smo ono što nam odgovara - i ubili sve božansko u sebi.
Ubijamo ovu planetu, ubijamo prirodu, križamo tvoje šume beskrajnim cestama na kojima sami umiremo.
Mi smo rasa osuđena na polaganu i bolnu smrt. Jer našoj djeci ne ostavljamo ništa.

Ja vjerujem, mala životinjo, da pravde ima. I da će oni bez imalo savjesti jednom spoznati da ne čine dobro. Ako i neće, priroda će se pobrinuti za to. Kod ljudi to tako ide: glavobolje, pretilost, čirevi, infarkti... ali i pohlepa koja izjeda.

Ako ova rasa potraje, živjet će u gradovima - košnicama bez kisika, bez šuma i životinja, i bez toplih ljetnih dana, jer sunce će pržiti sve.
Što misliš, jelene moj, jesu li 'humani' ljudi zaslužili nešto bolje?
U povijesti planete ti si starosjedilac, mi smo došli i za tren uništili sve.
Što znači još jedan ubijeni jelen, još jedan zapaljeni auto, još jedno ubojstvo na ulici..
Čovjeku je dano da može sve, uzeo je pušku a ostavio srce.
Zato će jednom srca naše djece plakati.
Jer znaš, jelene moj, nekad su promjene išle polako, skoro neprimjetno... onda kad su ljudi bili pravi lovci, kad su ubijalida bi preživjeli.
A danas smo toliko moćni da u sekundi ubijamo koliko poželimo, dovoljno je povuči okidač, stisnuti gumb... I istom tom brzinom propadamo.

Smijem se, jelene moj, kad neki govore da su tvoji malobrojni zaštitnici, prijatelji životinja, agresivni. Ha ha ha ha...
A zamisli samo, koliko su agresivna klanja i ubojstva životinja!
To mora biti zaista 'osviješten' i 'human' pripadnik ljudske vrste, koji ne vidi da je sve - od kožnih cipela i torbi, do sočnog odreska na tanjuru, plod ljudskog ubojstva.
Ja malo toga mrzim, jelenko dragi, ali nešto ipak da: lovce, šintere i mesare. I sve koji rade za njih.

Oprosti jelene u ime ljudi. Da sam mogao, pomogao bih ti.
Da sam bio tamo, vikao bih i stajao pred puškom, da te ne ubiju. Nisi to zaslužio.
Prolio sam suzu za tebe, jelenko... a znam da nisi jedini. Znam da oni koji se nazivaju 'lovcima' svakoga dana u nekome dijelu ove zemlje pucaju u jelene, u zečeve, u pse, u mačke svojih susjeda... Nijednoga ne opravdavam.
Ali tebe sam vidio...

Spavaj...
imao si ružnu smrt, ali i život kakvoga nijedan od tvojih ubojica ne može pojmiti.
Spavaj, i sanjaj miris šume i proplanaka, lijepe košute i toplinu svoje majke.
A kad se moje dijete ujutro probudi, ispričat ću mu da je jedan pravi Bambi živio u hrvatskoj šumi, a lovci su ga stjerali u grad i ranjenoga ubili...
Da moje dijete ne živi život širom zatvorenih očiju i zaključanoga srca.